THEY ARE ALIVE AND THEY WILL RETURN

Aleksandar Gajetić

Ovaj  humani  i  prijateljski  gest  došao  je  do  punog  izražaja  1941.  go­dine, kada je srpski živalj  i svi napredni ljudi, bez razlike na nacionalnu pripadnost bili osuđeni na masakr.

Prohladne i tmurne novembarske večeri stigla je grupa partizanskih boraca u selo Dabovce. Na čelu te grupe bio je borac Šere Novak. Oni su svratili u kuću domaćina Vida Mutića, gdje im je domaćica Milja pripremila dobru večeru. Novak je zamolio domaćina, da za borce sutradan pripremi ručak, jer će ostati cijeli dan u patroliranju iznad sela. Domaćin  je  molbu  prihvatio.

Sutradan 15. XI 1941. godine domaćica Milja spremila je ručak, kojeg je domaćin poslije podne otpremio partizanima na položaj iznad sela Dabovaca. Tek što su partizani ručali, primijetili su kolonu automobila sa neprijateljskim vojnicima, koja se kretala od Kotor Varoši prema selu Dabovci. Da bi spriječili dublji prodor neprijatelja, partizani su otvorili vatru na kolonu. S obzirom, da je neprijatelj bio mnogobrojniji, partizani su se povukli na bolje položaje.

Neprijatelj je otvorio vatru iz svih vrsta lakog oružja. Opkolio selo i iz svake kuće srpske, pored ceste, pohvatao domaćine ili nekog od ukućana. Tako su te kobne večeri bili uhvaćeni i otjerani u zatvor: Vid Mutić i njegova žena Milja, Cvijo Mutić i njegov trinaestogodišnji sin Mile, Sveto I Gavro Đurić, Jovan i Grujo Raljić i Jovan Novak.

Kada je Mustafa Pličanić vidio, kako vojska otjera njegove zemljake i prijatelje u zatvor u Kotor Varoš, on se nije smirio cijelu noć, stalno je razmišljao kako i na koji način spasiti nevine ljude od sigurne smrti. Za sedam dana isleđivanja zatvorenika u zatvoru u Kotor Varoši, Mustafa  Pličanić angažuje svoje prijatelje, Hadžiefendiju Mujkića i Hašima Alagića, kao i ostale napredne i autoritativne  muslimane i Hrvate za spasavnje golih života svojih zemljaka. Za sedam dana koliko  su  bili zadržani u Kotorvaroškom zatvoru, uspjeli su brzom intervencijom da se puste na slobodu, Milja Mutić i trinaestogodišnji dječak Mile.

Kada su zatvorenici otjerani na suđenje u Banju Luku, bili su zatvoreni u „Crnu kuću“. Mustafa Pličanić odlazi iz Vrbanjaca u Banja Luku, angažuje svoje prijatelje i saradnike, da zatvorenicima sudi civilni sud, a ne vojni. On svojim novcem plaća advokata, koji će na sudu bra­niti njegove zemljake. Proces suđenja i izdržavanja kazne, trajao je punih šest mjeseci. Za sve to vrijeme Mustafa Pličanić nije klonuo duhom za spašavanje. On je stalno ožalošćene žene i rasplakanu djecu zatvorenika tješio sa riječima: „Živi  su i  vratiće  se“.

Ne treba zaboravit da je u kući Mustafe Pličanića dosta hljeba skuhano i ispečeno za zatvorene njegove zemljake. Kad je god bio prohodan i slobodan put od Vrbanjaca do Banja Luke, on bi slao svoga sina Ibrahima kolima ili saonicama, da nosi presvlaku i hranu, nastojeći da im patnje, bol i tugu ublaži.

Nakon punih šest mjeseci borbe za spašavanje života, uspjeh je postignut. U prvoj dekadi mjeseca maja 1942. godine vratili su se svojim kućama: Vid i Cvijo Mutić, Jovan i Grujo Raljić, Jovan Novak i Sveto Đurić. Njih šestorica ostali su živi zahvaljujući dobrim ljudima. Njihovim povratkom vratila se radost i zadovoljstvo u šest domova. Jedino se nije vratio Gavro Đurić; on je preminuo zbog mučenja i velike zime.

Ovaj lijepi i humani gest obitelji Mustafe Pličanić, ne treba da bude zaboravljen, jer je učinjen u najteže vrijeme kada se niko nije smio usuditi da interveniše za srpski živalj u zatvoru. On je to ipak učinio i pod cijenu svoga života.

Između djece Mustafe Pličanića i djece ljudi koje je on spašavao, ostalo je čvrsto granitno bratstvo, jedinstvo i prijateljstvo, koje treba da njeguju i ostali njihovi potomci.

Reference: 

• Aleksandar Gajetić, “Živi su i vratiće se“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, XXXIII/1970, no. 9-10, pp. 484-485.